Gledate li crtiće? Pitam jer ih netko mora početi gledati umjesto mene kako bi se održala ravnoteža u svemiru (ili svemirima, ako poput mene vjerujete u više paralelnih). Ja teško nalazim vremena gledati crtiće ovih dana. Vjerujem da će se i to promijeniti s vremenom, ali tema koje želim podijeliti s vama nije mi ponestalo. Dapače, danas vam neću preporučiti crtić, nego knjigu - "Malo Drvo", autora Forresta Cartera.
Ako ste jedna od onih osoba koja slobodno vrijeme ispunjava okrećući stranice knjiga iz čistog zadovoljstva, onda ste se već sigurno susreli s knjigama koje su snažno djelovale na vas kao osobu, dirnule vas na ovaj ili onaj način ili vas natjerale na razmišljanje. Znate sigurno i to da se na takve knjige obično nailazi sasvim slučajno i ne baš često. Ali možda je najčudesnije to što nas takve knjige pronađu baš onda kad su nam potrebne, baš onda kad riječi iz tih knjiga mogu naići na svojevrsne šupljine u duši u kojima mogu dugo i snažno odjekivati.
Sve gore navedeno meni se dogodilo s knjigom "Malo Drvo". Pročitala sam je kao preporučeno štivo u književnom klubu koji osim mene okuplja još petnaestak djevojaka s kojima pjevam u Akademskom zboru "Palma". "Malo Drvo" je knjiga kojom sam prekinula poduži period nečitanja i koja je doista naišla na puno prostora za odjekivanje u meni.
Malo Drvo dječak je od 5 godina koji, nakon što ostane bez roditelja, odlazi živjeti s bakom, Cherokee Indijankom i djedom, polu-Cherokeejem koji žive na obroncima planinskog sustava Apalači u američkoj saveznoj državi Tennessee. Baka i djed žive gotovo potpuno odsječeni od civilizacije i Malo Drvo prvi se put susreće s nekim njihovim običajima. Živeći u kolibi uz maleni komad zemlje na kojoj uzgajaju kukuruz, Malo Drvo uči "Put" Cherokeeja - njihov odnos prema ljudima, životinjama, zemlji i prirodnim pojavama. Uz djeda uči i raditi viski iako je to u 1930-ima, kad se radnja romana odvija, bilo ilegalno u SAD-u.
Način na koji baka i djed potiču razvoj Malog Drveta također je vrlo različit od današnjih metoda odgoja i zapravo je tema koja je zainteresirala mnoge pedagoge i potakla mnoge pedagoške radove o odgoju djece među Cherokeejima.
Živeći uz baku i djeda Malo Drvo polako razvija i mišljenje o tadašnjim aktualnostima, posebno o katolicima, židovima i političarima.
Rijetke su knjige pisane u prvom licu koje su mi se svidjele, ali ova ne bi bila ista da nije napisana tako. Čitajući ju imala sam više puta osjećaj da doista čitam promišljanja petogodišnjaka koji pokušava objasniti svoju životnu filozofiju. Više nego jednom zatekla sam samu sebe s nekim čudnim osmijehom na licu jer je naprosto nemoguće ne smijati se naivnosti i jednostavnosti razmišljanja Malog Drveta i njegovoj rečenici "Što i jest tako." kojom redovito završava priče o lekcijama koje je naučio.
U zadnjih nekoliko mjeseci posebno me zanima tema biblioterapije. "Malo Drvo" jedna je od knjiga koja se redovito nalazi na bibilioterapijskim listama za čitanje, uz bok knjigama poput "Malog princa".
Ne kažem da vam treba biblioterapija, ali zašto ne biste pročitali knjigu koju stručnjaci smatraju dobrom za duševno zdravlje?
Na kraju, moram napisati i ovo - ovaj blog ne bi se imao pravo zvati "Kako ostati dijete" kad bih propustila priliku preporučiti vam ovu knjigu. "Malo Drvo" doista sadrži dovoljno savjeta o tome kako ostati dijete, ali ono što je meni još draže - dovoljno savjeta kako odrasti, a ostati dijete.
Do čitanja!
Paula
Draga Paula,
ReplyDeletesviđa mi se ovo što ste napisali o knjizi Malo drvo, meni najdražoj knjizi na svijetu. Imam jedno pitanje: gdje ste našli ovu slikicu bake, djeda i dječačića? Znate li tko je autor, od koga se mogu kupiti autorska prava?
Srdačan pozdrav,
Ljiljana Šućur Perišić