Onaj s putovanjem kroz vrijeme

Zdravo!

Vrijeme je za novu godinu. Nekako me te nove godine natjeraju na razmišljanje o vremenu. Što je to vrijeme? Je li ono stvarno, ili su ga ljudi izmislili? I, na kraju, je li moguće putovati kroz vrijeme – u prošlost i/ili budućnost? Kako se ne bismo morali sami mučiti odgovarati na takva pitanja, izmišljeni su mnogi filmovi (Back to the Future), serije (Doctor Who) i crtići (Mr. Peabody & Sherman) koji na ta pitanja pokušavaju odgovoriti.

Danas gledamo Mr. Peabody & Sherman (iako toplo preporučam i Back to the Future i Doctor Who). Ali, bez brige, neću analizirati kako su oni zamislili putovanje kroz vrijeme jer za to su potrebne matematičica i fzičica, a ja, blago rečeno, nisam stručnjak na tim područjima.

Na početku upoznajemo naše glavne likove, natprosječno pametnog psa Peabodyja i njegovog posvojenog sina Shermana. I odmah na početku vidimo kako dinamično funkcioniraju. Peabody je miran, a Sherman živahan i mislim da nije potrebno govoriti kako se međusobno nadopunjuju.

Ono što mi se posebno svidjelo je bio simpatičan način na koji djeci predstavljaju povijest. Jer kad ti je povijest samo onaj grozni predmet u školi za koji se moraš naštrebati hrpu godina i čudnih imena, zanimanje za pravu povijest polako gubiš. Zato volim ovakve stvari koje povijesti daju osobnost. Onda faraon Tutankamon nije više neki tip koji je umro jako mlad i čiju je grobnicu, neopljačkanu, 1922. otkrio Howard Carter, nego dječak koji je zaljubljiv, ambiciozan i djetinjasto arogantan. Marija Antoaneta nije samo žena kralja Luja XVI. koja je glavu izgubila u Francuskoj revoluciji, nego dama koja voli fine kolače, lijepe haljine i raskošne zabave. (Njezine posljednje riječi bile su upućene izvršitelju smrtne kazne kojemu je slučajno stala na nogu: „Oprostite, gospodine, nije bilo namjerno.“)

Kada na takav način date povijesnim osobama osobnost, dajete osobnost cijeloj znanosti. Onda nestaje ona hrpa čudnih imena i pojavljuju se osobe poput onih s kojima se svakodnevno susrećete. Dobivate osjećaj da ih poznajete. I takav način je ispravan jer su sve te „velike“ osobe zapravo bili ljudi poput tebe i mene. Imali su svoje vrline, mane, strahove i želje. Ono što nam povijest predstavlja su blistavi oklopi vojnika, ali moramo znati da su u tim oklopima bile skrivene prave osobe. Neke su ispod zastrašujuće kacige plakale, a neke su smišljale šale. I onda shvatite da u ovom velikom svijetu niste sami jer se možda baš Napoleon suočio s istim problemom s kojim se i Vi sada borite.

Sviđa mi se i poruka ovog crtića koja je nekako prikladna za ovaj blagdanski ugođaj. Obitelj jest temeljna društvena jedinica zasnovana na zajedničkom životu užeg kruga srodnika, ali kad bi to bilo sve što obitelj znači, biste li tu riječ koristili u želji da istaknete pravo značenje zajedništva? Obitelj koja nam je predstavljena u crtiću je neobična – pas koji je posvojio dječaka. Ali oni to ne gledaju na takav način. Baš kao i kod povijesnih osoba, dječak i pas su samo oklopi. U njima se skrivaju dvije osobe pune ljubavi. Zbog te je djetinje ljubavi Shermanu bio život s Peabodyjem sasvim normalan. Peabody je za Shermana bio sve, ne pas, ili čovjek, ili otac, nego sve što je na svijetu imao.

I kada se susreo s Penny koja ga je zadirkivala zato što mu je otac pas, Sherman je ljubav počeo stavljati na neko drugo mjesto i gledati one hladne maske koje skrivaju osobu. Zato im je i bilo potrebno to ludo putovanje kroz stoljeća, da opet shvate da je važno ono što je unutra, a ne izvana.

To i ja vama želim u novoj godini. Zaboravite na ono materijalno i podsjetite se da ste jedni drugima sve na svijetu.

Sretna vam nova godina!

Do čitanja!

Franka