Ja sam Paula. Ne želim vam reći koliko imam godina, ali to za ovaj blog nikada ni neće biti važno. Recimo samo da su u pitanju dvije znamenke. Prestala sam brojiti godine kad sam shvatila da odrastam. Kad sam shvatila da škole neizbježno pretvaraju učenike u ljude koji bi, kad završe svoje školovanje, trebali biti dovoljno odrasli za samostalni život.
Kad sam krenula na fakultet, najviše sam se veselila što ću prati svoj veš. Na kraju je svakog vikenda veš završavao kod mame na pranju i peglanju. No i to je došlo na svoje. Sad ga redovito perem sama i puno puta mislim kako bi mi dobro došlo da mama to napravi umjesto mene.
Ali voljela bih vas zapravo pitati - kada ste odrasli? Može li svaki čovjek sa sigurnošću prstom uprti u jedan trenutak vlastite povijesti i reći: "Tada! Tada sam odrastao!"
Ja mislim da ne može. Ali ne zato što je vrijeme toliko neshvatljivo, nedodirljivo i neopisivo, već zato što nijedna osoba nikada nije doista odrasla. Mislite da se šalim? Ne, stvarno to mislim. Pogledajte malo ljude oko sebe i vidjet ćete da sam u pravu. Ona kolegica s posla koja uvijek ima nešto protiv svakoga, uvijek je namrgođena i jedva čeka nekome smjestiti? Pa ona je samo dijete kojem roditelji nisu dali jesti čokoladu prije ručka pa se sad duri u kutu i čeka da mama okrene leđa kako bi slučajno srušila vazu. Samo u njezinom slučaju nije u pitanju čokolada prije ručka već stvari koje je očekivala od života, a koje joj život nije dao. To je gorak okus one čokolade koju nije dobila od života pa se sada ljuti na sve i svakoga.
Ili onaj frajer u lokalnom bircu koji je uvijek dobre volje, uvijek za svakoga ima lijepu riječ i kompliment iako znaš da svaki mjesec jedva spoji kraj s krajem. I on je dijete. I to ono kojem nikad ne treba puno. Ono koje uživa u sitnicama, ono dijete koje u svakoj stvari vidi igračku i na svakom mjestu igralište. Zato se može svakome nasmijati i svakome reći nešto lijepo. Njemu ne treba puno. Možda mu je baš tvoj osmijeh ono što mu taj dan učini ljepšim.
Slažete li se, dakle, da bismo se trebali ugledati na djecu? Gledati njih kako se smiju, trče, padaju, plaču pa odmah nakon toga brišu suze i nastavljaju trčati... Učiti od njih kako se sklapaju i održavaju prijateljstva? Gledati ljude njihovim očima i ne primjećivati boju kože ili je li netko mršav ili debeo, visok ili nizak, ima li netko velik nos ili kratke prste? Učiti se iskrenosti i uvijek reći što mislimo?
Toliko toga možemo naučiti od djece. Samo trebamo probuditi dijete u sebi i dopustiti mu da se sprijatelji s djecom u drugima.
Zašto sve ovo pišem? Pa zato jer volim crtiće. Ako razlog nije dovoljno dobar, dopustite da vam objasnim o čemu se radi. I sami znate koliko crtića godišnje dođe u kina, koliko ih ima na televiziji, koliko ih možete pogledati na Internetu. Ali malo tko će s oduševljenjem pogledati crtić. Nekako su crtići uvijek rezervirani za djecu, a roditelji će ih pogledati samo ako baš moraju s klincima u kinu. Blago njima, kažem ja.
Žalosno je što je kultura gledanja crtića postala prikladna samo za djecu, najviše zato što crtići uvijek nose poruke. I to dobre poruke. Životne poruke, ako baš hoćete. Zato sam se odlučila odvažiti na ogroman projekt. Kad pomislimo na dobre crtiće, uvijek pomislimo i na Disney. I to je moj projekt. Pogledat ću sve Disneyjeve klasike. Njih 45. Počevši od sutra, 45 dana rezervirano je za Disneyjeve crtiće. I u svakom ću naći bar jedan razlog zašto biste ga trebali pogledati. Iako niste djeca. Ili jeste? :)
Za kraj, dopustite da sažmem ovaj post u kojem sam razglabala što znači biti odrastao, a biti dijete. Nema ljepšeg opisa od ovog:
VELIK KAO DIJETE
Znaš li što ću ja postati
kada odrastem,
za tvoju ljepotu, svijete?
Ja kada odrastem
jako veliki,
ja ću postati dijete.
Najljepše je kad odrasteš,
a ostaneš dječji stvor,
pa svi misle da si velik
zato što si profesor.
Što si doktor od imena,
stručnjak za rakete -
a ne znaju da si velik
zato što si dijete.
Možeš biti pilot, rudar...
slavni pisac knjiga -
djetetu je svaki pos'o
lagan kao igra.
Ma nosio ja u glavi
i sve fakultete,
kad odrastem jako velik,
ja ću ostat dijete.
Enes Kišević
No comments:
Post a Comment