"Dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu" jedna je od onih knjiga koja me gledala iz izloga knjižara gotovo svaki put kad bih okrenula pogled u tom smjeru (što je uvijek kad prolazim kraj izloga knjižare). Privukla me na prvi pogled i to najviše svojom pomalo mističnom naslovnom stranicom i fotografijom. Podsjetila me na filmove Tima Burtona u kojima se mračno isprepliće s lijepim i plemenitim i poželjela sam ju pročitati. Najprije sam ju mjesecima ganjala u knjižnicama, ali uvijek sam ju nekako promašila. Onda sam mjesecima čekala da ju kupi netko od mojih prijatelja pa da ju mogu užicati i brzinski pročitati. Na kraju je došao studeni i knjiga se našla prva na popisu onih koje moram kupiti na Interliberu. Kupila sam ju, a kupila sam odmah i nastavak i stavila ih na policu gdje su čekale bolje dane. Dočekale su ih s dolaskom lipnja jer sam prvu knjigu progutala u nekoliko dana.
Jacob Portman šesnaestogodišnji je dječak koji je svjedočio brutalnoj smrti svog djeda. Kao da sama činjenica da mu je djed umro na rukama nije bila dovoljna, Jacob se nakon njegove smrti mučio i s velikim i teškim osjećajem krivnje i neshvaćenosti jer je ubojicu svog djeda mogao opisati samo jednom riječju - čudovište.
U potrazi za odgovorima, Jacob s ocem odlazi na velški otok Cairnholm na kojem se nalazi dom u kojem je u svom djetinjstvu živio njegov pokojni djed. Tamo se Jacob prvi puta susreće s čudnovatom djecom kao i sa spoznajom da je i on sam čudnovat.
Djevojčica koja lebdi, dječak koji guta pčele, djevojka koja rukama stvara plamen, nevidljivi dječak i super-snažna djevojčica samo su neki od Jacobovih novostečenih prijatelja. Njihova učiteljica, nadzornica i skrbnica je gospođica Alma Peregrine zvana Ptica.
Knjigu krase vrlo neobične fotografije koje je autor pribavio iz osobnih kolekcija različitih kolekcionara neobičnih fotografija diljem SAD-a. Tako priča koja je sama po sebi neobična, postaje još neobičnija ako joj dodate fotografije koje sasvim sigurno postoje i ne mogu se baš objasniti.
Ne tako davno preporučila sam vam knjigu "Malo Drvo" jer sam željela da vas dotakne i dirne. Ovu knjigu vam preporučujem iz drugih razloga - jer je štivo koje se lako i brzo čita, koje će vas transportitrati u neki drugi svijet i beskrajno zabaviti.
Moram priznati da knjiga nije nadmašila moja očekivanja (što nije loše jer su bila vrlo visoka), ali nije ni podbacila. Iako nisam odmah zgrabila nastavak i počela ga gutati, svakako ga planiram pročitati. Ako se sjećate početka ovog posta, spomenula sam da me naslovnica knjige podsjetila na filmove Tima Burtona. Zanimljivo. Upravo Tim Burton režirao je istoimeni film snimljen prema knjizi koji će se u kinima naći krajem rujna ove godine.
S dolaskom toplijih dana, misli nam odmah polete na knjige, štiva za plažu i sunčanje... Mene ove godine čeka radno ljeto bez godišnjeg odmora, ali svejedno radim popis literature za duge ljetne večeri i jutarnja putovanja u tramvajima. Također vrlo rado primam i sve preporuke. Ako ih imate, napišite ih u komentarima, ili na našoj Facebook stranici.
Još ću se kratko vratiti u dom gospođice Peregrine za čudnovatu djecu jer vam želim prenijeti ono što sam ja doživjela kao poruku ovog romana. U domu gospođice Peregrine žive vrlo stara djeca. Neki su stariji od stotinu godina. Čudno, znam, ali čudnovata su i djeca. Po svoj prilici, to su ljudi koji su se naživjeli života, a budući da zbog kompleksne vremenske petlje proživljavaju već godinama jedan te isti dan, proživjeli su ga već nekoliko tisuća puta. Ali ipak se vesele. Nečem novom u njihovoj jednoličnoj svakodnevici, ali i onom što viđaju svaki dan. Vesele se što mogu svoje talente predstaviti pred drugima iako ih međusobno svi vrlo dobro znaju.
Želim vam reći da ova djeca ni nakon desetljeća i desetljeća nisu izgubila ono što je esencija djeteta - divljenje i čuđenje. Ono, zapravo, što odrasli tako lako izgube i tako teško ponovno pronađu u svijetu u kojem se sve uzima zdravo za gotovo.
S tom vas porukom pozdravljam i želim vam ugodno čitanje!
Paula
No comments:
Post a Comment