Početak je mjeseca, sjela je plaća i odlučila sam se počastiti odlaskom u kino. Gledala sam dugoočekivani crtić Pixarovih kreativaca, "Izvrnuto obrnuto", ili, u izvorniku, "Inside Out". Vjerujem da ste za crtić čuli jer dobar glas doista brzo putuje pa preporuke pršte sa svih strana. Ali sigurna sam da se pitate oko čega se digla takva frka i zašto čak i odrasli trče u kina kako bi pogledali ovaj crtić. Pokušat ću vam objasniti...
Pixar je rad na ovom crtiću započeo još 2009. kada je animator Pete Docter došao na ideju da u crtiću prikaže što se događa u ljudskim mozgovima. Ideju za konkretnu priču o djevojčici dobio je promatrajući vlastitu kćer i njezine promjene ponašanja paralelno s njezinim odrastanjem. Pixarov je studio u početku razmatrao čak 27 emocija kao likove u priči, no na kraju su se složili oko njih pet. Crtić se u kinima napokon našao u lipnju ove godine nakon što je premijerno prikazan na filmskom festivalu u Cannesu.
"Izvrnuto obrnuto" je crtić o ljudskim emocijama. Točnije, o djevojčici Riley (znam da se u hrvatskoj sinkronizaciji djevojčica zove Rajka, ali ne mogu se prisliti da ju tako zovem) i pet emocija koje žive u njezinoj glavi - Sreća, Tuga, Ljutnja, Strah i Gadljivost. Svaka od ovih emocija živi u kontrolnom centru u Rileynom mozgu i upravlja njezinim postupcima i sjećanjima. Svako toliko u centar pristižu loptice koje su zapravo Rileyna sjećanja obojena u boju emocije po kojoj ih je zapamtila - žuta za sreću, plava za tugu, crvena za ljutnju, ljubičasta za strah i zelena za gadljivost. U kontrolnom centru nalaze se još i matična sjećanja koja grade otoke Rileyne osobnosti, između ostalih i otok obitelji, otok prijateljstva, otok glupiranja i otok iskrenosti. Priča postaje zanimljiva kada se Riley sa svojim roditeljima mora iz rodne Minnesote preseliti u San Francisco. U njezinom mozgu tada se počinje događati niz stvari koje nisu svakodnevne jer je Tuga dotaknula matično sjećanje koje se iz sretnog pretvorilo u tužno. Sreća je, pokušavajući promijeniti sjećanje natrag u sretno, uzrokovala neke kvarove u kontrolnom centru i igrom slučaja našla se s Tugom i preostalim matičnim sjećanjima u dugoročnom pamćenju, a otoci osobnosti zamrli su i počeli propadati. Bez njih dvije u kontrolnom centru, preostale tri emocije pokušavaju upravljati Rileynim osjećajima, ali bez prevelikog uspjeha. Dok Sreća i Tuga putuju bespućima Rileynog uma, njezin se život polako, ali sigurno, mijenja nagore.
Ono što me u ovom crtiću posebno oduševilo jest činjenica da su autori doista pogodili u srž stvari što zapravo i ne čudi budući da su se, radeći na scenariju, detaljno i opsežno savjetovali sa psiholozima i psihijatrima. Procesi koji se događaju u mozgu, a prikazani su u ovom crtiću doista su onakvi kakvima smo ih i sami više puta mogli doživjeti. A opet, posebnost svega je što im je uspjelo sve to ispričati kroz crtić, kroz šarenilo likova i dinamičnost radnje.
Jedan od meni najdražih dijelova priče je onaj s pjesmom koja je Riley zapela u mozgu. Također nešto s čime se svi možemo poistovjetiti jest upravo to - pjesma koju smo čuli nekoliko puta, koja vjerojatno nema smisla i ne sviđa nam se, ali nam usprkos tome ne izlazi iz glave i ometa nam misli svojim neprestanim besmislenim ponavljanjem. Osim toga, volim svaki dio ljudske svijesti i podsvijesti kroz koje nas je ovaj crtić proveo. Od Maštozemlja, preko Apstraktnog mišljenja, Tvornice snova, pa sve do crne rupe u koju odlaze sjećanja da bi se zaboravila zauvijek. Uz sve to, upoznali smo i Rileynog imaginarnog prijatelja koji kad plače, umjesto suza roni bombone.
U društvu u kojem se na duševne bolesti još uvijek gleda kroz posebne naočale koje ih doživljavaju kao sramotu, uvid u Rileyn um donosi nam svojevrsno objašnjenje kako dolazi do depresije i apatije. Vrlo je jasno da nije bila Rileyna odluka, već njezin pokušaj da se nosi sa situacijom u kojoj se našla. Napustivši Minnesotu, napustila je i sigurnost koju joj je pružao dom - prijatelje, mogućnost da bude ono što jest, a i roditelji su se odjednom učinili udaljenima i teško dostupnima. Bez Sreće i Tuge, ostale su se emocije našle bez nadzora i napravile kaos u Rileynom mozgu i među njezinim sjećanjima. Uz sve to, emocije su vodile i mali rat među sobom. Sreća nije dopuštala Tuzi približiti se sretnim sjećanjima, a Strah, Ljutnja i Gadljivost nisu se mogli složiti oko toga što treba učiniti kako bi vratili Riley u normalu pa su se tako nespretno i bez reda izmjenjivali upravljajući matičnom pločom dok im i ona na kraju nije otkazala poslušnost, a Riley je ostala prepuštena sama sebi i destruktivnoj ideju koju joj je Ljutnja usadila u um.
Tek dolaskom Sreće i Tuge natrag u kontrolni centar, stvari se počinju mijenjati. Sreća je napokon shvatila da i Tuga ima važno mjesto među emocijama i da tužna sjećanja nisu nešto čega bismo se trebali bojati. Prihvativši Tugu kao saveznicu, a ne suparnicu, Riley je proizvela svoju prvu dvobojnu, žuto-plavu lopticu, prvo sjećanje obojeno dvama različitim emocijama. Time je napravila velik korak u svom odrastanju.
Svi su nas ti događaji proveli kroz Rileyn proces odrastanja u kojem se neki otoci osobnosti ruše, a nastaju novi; proces u kojem se emocije izmjenjuju brzinom treptaja, a stvari u koje je nekad bila sigurna nestaju; proces u kojem umiru imaginarni prijatelji, a rađaju se neke nove navike, osobine i međuljudski odnosi.
Voljela bih da svakako nađete vremena i pogledate ovaj crtić. Preporučam ga svima iako mislim da će se odrasli prije snaći u kompliciranom bespuću ljudskih emocija, dok će klinci uživati u šarenilu i odličnim gegovima, interakciji između likova, imaginarnom prijatelju i mnogim forama kojima ovaj crtić obiluje.
Ako volite crtiće s prekrasnom animacijom, onda ste na dvostrukom dobitku jer su i sami Pixarovi animatori priznali da bolju i skuplju animaciju još nikada nisu napravili.
Na kraju, spomenut ću još jednom naočale o kojima sam pisala malo prije. Naočale kroz koje društvo gleda na one koji se bore s depresijom, anksioznošću i ostalim bolestima koje im ne dopuštaju interakciju s ljudima kakvu bi voljeli imati ili kakvu društvo od njih očekuje. Ovaj nam crtić nudi drukčije naočale - one pomoću kojih možemo vidjeti puno dublje i dalje od one maske koju svi nosimo na licu. Vjerujem da se o depresiji i anksioznosti još uvijek premalo govori i premalo zna i voljela bih da upravo ovaj crtić bude korak dalje u prihvaćanju i razumijevanju ne samo tih, već i ostalih bolesti koje se ne vide izvana, ali su itekako opasne i stvarne. Ovim nas crtićem Disney još jednom glasno podsjeća na važnost bezuvjetne ljubavi koju se može naći jedino u krilu obitelji. Želim vam, stoga, da i vaša sjećanja budu višebojna, da ne zaboravite da za baš svaku emociju u vašim životima ima mjesta, da svaka ima svoju zadaći i smisao i da se ni jedne nikada ne trebate sramiti. Svaka vas od njih oblikuje u osobu koja ste danas, savršenu u svojim nesavršenostima.
Paula
No comments:
Post a Comment